Terapije

U većini slučajeva, tjelesno orijentirana terapija može izgledati kao bilo koja druga vrsta psihoterapije; pričate o onome što vas zabrinjava, uznemiruje, plaši ili problemima ili mjestima gdje imate osjećaj da ste zapeli. Od te se točke terapija dalje razvija u određenom smjeru. Koji pristup će terapeut odabrati, kojim smjerom i tempom će se terapija razvijati, ovisi o vašim trenutnim tjelesnim, emocionalnim, mentalnim, voljnim i duhovnim kapacitetima kao i o svjesnosti vašeg unutarnjeg svijeta (unutarnjih stanja, procesa, konflikata). Također, na početku je potrebno neko vrijeme za upoznavanje kao i razvijanje odnosa povjerenja između terapeuta i klijenta. Tek kada se klijent osjeća donekle sigurno u prostoru i s terapeutom, otvara se mogućnost za dublji emocionalni rad.

Na početku ćete neka pitanja i upute, kao što su primjerice „Kako se osjećaš u tijelu?“ ili „Diši“, možda doživjeti kao nevažne, ali ona se zapravo odnose na jednostavan proces osvještavanja vlastitog tijela i otkrivanja kako se osjećamo u njemu. Tim se procesom otvara velik prostor neistraženih informacija koje smo uglavnom zanemarivali, a one su tu s određenim razlogom. Većina nas je uglavnom navikla „osjetiti glavom“, odnosno mentalno prepoznati i shvatiti, ali sama spoznaja bez povezivanja s emocijama i tijelom rijetko može dovesti do dubljih promjena. Terapijski proces je nešto što traje i što se razvija, a za krajnju promjenu potrebno je strpljenje i vrijeme kao i odlučnost, trud i volja. Učinci terapije mogu se osjetiti odmah, i to na različitim životnim područjima, ali za transformaciju obrazaca, iskrivljenih uvjerenja i traumatskih iskustava potrebno je duže vrijeme (nekoliko godina), a dužina trajanja ovisi o samom klijentu. Svakako ćete s vremenom i sami moći primjetiti koliko su tjelesne senzacije povezane s vašim osjećajima, kako se osjećate “sad i ovdje”, što je vaša stvarnost u tijelu, emocijama, umu i duhu, koje su vaše granice, što želite, a što ne želite, što vam se događa u interakciji s drugim ljudima ili situacijama i slično.

Kada se nađemo u teškim trenutcima, većina je nas samo djelomično svjesna sveukupnog iskustva i tada upadamo u ponavljajuće obrasce ponašanja i u skladu s njima procesiramo različite komadiće i dijelove bola i nezadovoljstva, odnosno života. Također, svoja iskustva i zaključke iz prošlosti pohranjene u podsvijesti, namećemo i projiciramo na trenutne situacije, probleme i ljude koje susrećemo. Svjesnost o vlastitom tijelu i emocijama u njemu može prirodno dovesti do promjena tijela (drugačije držanje, pokreti i disanje). Nekada te promjene dovode do otvaranja snažnih osjećaja i unutarnjih konflikata koje je većina nas s vremenom naučila kontrolirati i potisnuti, ali isto tako, može doći i do pozitivnih osjećaja podrške, snage, uzemljenja, mira i zadovoljstva.

Rad na sebi kroz terapiju omogućuje nam da ono što je bilo spremljeno u podsvijesti, te nas činilo podijeljenima, odvojenima i sputavalo nas da ostvarimo bolji život (stari obrasci ponašanja, strahovi, niže ja i imidži), sada dolazi u polje svijesti i konačno može biti transformirano. Terapeut se oslanja na svoje osjete, osobno i profesionalno iskustvo, a od njega možete očekivati suosjećanje i razumijevanje, kao i podršku na vlastitom putu otkrivanja, prihvaćanja i transformiranja.

Tri su bitna „pravila“ vezana za terapiju:

1.terapija ne smije biti emocionalno opterećenje

2.terapija ne smije biti financijsko opterećenje

3.terapija ne smije biti vremensko opterećenje

Ukoliko se ignoriraju navedena pravila, terapija može postati neučinkovita. Na terapiju je potrebno doći u udobnoj odjeći u kojoj vam je lako i ugodno kretati se. Neke terapije se sastoje samo od razgovora, ali neke uključuju i druge elemente (pokretanje tijela, primjerice).

TERAPIJE

Vrste terapija

Na početku je potrebno neko vrijeme za upoznavanje kao i razvijanje odnosa povjerenja između terapeuta i klijenta.

Integrativna terapija

Tjelesno orijentirana integrativna terapija pristupa svakoj osobi kao cjelovitom biću.

Procesne grupe

Rad procesne grupe oslanja se na tjelesno orijentiranu psihoterapiju s naglaskom na iskustveni rad.

Savjetovanje telefonom ili Skype

Za one koji nisu blizu, dostupni smo virtualno. Za terapiju se unaprijed dogovara termin, a uplatu vršite na žiro-račun prije samog termina.

ISKUSTVA KORISNIKA

Nakon desetak godina borbe s depresijom, naišla sam na tjelesno-orijentiranu terapiju. Nadala sam se da ću postići da mi život postane podnošljiviji, da muka bude manja, a dobila puno više… Puno podrške i prostora za istraživanje sebe i svog potencijala za radost i snagu – svega onoga što nisam ni slutila da u meni postoji. Duboko sam zahvalna za čitavo to iskustvo, imala sam sreće napokon naići na priliku da se izvučem iz depresije.
Možeš odslušati sto predavanja… ali stvarno iskustvo dolazi samo kroz terapiju. Stanje bespomoćnog djeteta koje vapi, jeca, očajnički urla za majkom nemoguće je prenijeti riječima… Mogu jedino pokušati podijeliti s vama duboku realizaciju da dojenčetu dvije minute plakanja nisu dva sata, ni dvije godine, već doista cijela vječnost. Vječnost u kojoj postoji samo neopisiv osjećaj napuštenosti i samo jedna potreba… da mama dođe i zagrli me. Ta je spoznaja naglavce preokrenula sve moje prethodne “teorije” o odgoju. Preplavila me duboka tuga što svoju djecu nisam uzela u naručje istog trena kad bi zaplakala. To je tako lako… odvojiti se od štednjaka ili ostaviti krpu za prašinu i prigrliti svoje dijete.
Na svoju prvu terapiju krenula sam u lipnju 2009. godine. Dugo mi je trebalo da se odlučim na taj korak. I meni, kao što vidim i čujem kod drugih ljudi, sama riječ „terapija“ automatski izaziva negativna osjećanja. Cijeli sustav kao da mi se stisne na samu tu riječ. Bez obzira na taj osjećaj, uz blagoslov svog prijatelja, odlučila sam ipak provjeriti o čemu se tu zaista radi. Dobro se sjećam svoje prve terapije. Bila sam uplašena. Sjela sam nasuprot jedne mlađe žene Gorane i doslovno sam čekala napad. Počele smo razgovarati i ja sam iznenada počela plakati. Sljedeće što sam vidjela je sebe zarobljenu u kutu prostorije iz kojeg se ne mogu pomaknuti. Ona je bila tu, tik do mene, s jastukom prislonjenim uz mene. To je bio prvi fizički prikaz života koji sam dotada vodila. Ovo. Priljubljena uza zid, s nemogućnošću micanja, taman još dovoljno prostora da mogu disati. Ništa drugo mi više nije bilo važno i samo sam snažno počela jecati. Sve mi je bilo jasno. I bila je potpuna istina. Taj trenutak bio je nešto najpozitivnije što mi se moglo dogoditi u tom periodu života. Evo, i sada dok ovo pišem, osjećam da me dira to mjesto, ali na sasvim novoj razini. Sada osjećam suosjećanje, razumijevanje, dragost i ljubav. Upravo to su mi pružile terapije – ljubav prema sebi. Prije toga tu sam ljubav stalno tražila od drugih i lagala bih kada bih rekla kako i dalje na trenutke ne postupam na taj način. Razlika onoga i sada je što sam sada toga svjesna te biram postupati drukčije. Cijeli smisao terapije i je da nas ona nauči osvijestiti obrasce i modele koje koristimo u kontaktu s drugim ljudima i sami sa sobom te istovremeno preuzmemo odgovornost za te postupke. Jednostavno rečeno, terapija nas uči kako preuzeti odgovornost za svoj život. Sljedeće što me terapija naučila je da je ljubav, koju sam već bila spomenula, u meni samoj. Da je ona oduvijek tu, samo ju trebamo naučiti osjećati i preusmjeriti na način koji je najbolji za nas, a time i za druge. Kada gledam svoj život tada i sada, on se promijenio skoro za punih 180°. Sada je lijep, vesel, ugodan. Uživam u njemu, u sebi, tu je u korist mene, a ne na moju štetu. Sada je život prijateljsko mjesto u kojem se može i hoće. Neću govoriti kako nije bilo teško i kako je sve otkako sam krenula na terapije jedno bajkovito mjesto jer to ne bi bila istina te se to ne treba ni očekivati. Istina je da je bilo lijepih i laganih trenutaka, ali isto tako i onih manje lijepih i manje lakih. Čak je bilo i onih trenutaka u kojima sam htjela i odustati od svega budući da je stalno izlazilo nešto novo na čemu se treba raditi. Ono što je tu bitno za razumjeti, i što je meni pomoglo u takvim trenucima, da je mijenjanje života proces i kao takav on traje. Stoga se ono ne može dogoditi preko noći i imat će i uspješnih dana i onih manje uspješnih kao i sve stvari u životu te da je drukčije, ne bi valjalo. Dugo mi je trebalo da prihvatim tu činjenicu te da se ne trebam požurivati, a i danas vodim borbe s time. Tako da, kao što nam je trebalo vremena da usvojimo i razvijemo obrasce i modele dosadašnjeg ponašanja, tako nam je potrebno i određeno vrijeme kako bismo to dosadašnje ponašanje zamijenili novim. I upravo je na tome naglasak cijele terapije – na nama samima. Mi mijenjanjem sebe, zapravo mijenjamo cijelu okolinu oko sebe. Voljenjem sebe, okružujemo se i ljudima koji nas vole. Poštivanjem sebe, okružujemo se i ljudima koji nas poštuju. Ona ljubav, brižnost, zaštita, sigurnost koju smo navikli tražiti izvana, na terapiji učimo tražiti iznutra, u sebi. Također, i sva ljubav koju želimo i mislimo da dajemo drugima, zapravo je ista ona koju prvo trebamo naučiti dati sebi. Kako dati nešto drugome, ukoliko to nemamo prvo za sebe i u sebi. Za kraj o terapijama imam još samo reći da sam otišla, probala, vidjela, osjetila, učinilo mi je dobro i još uvijek sam tu.