Draga Gorana, pitala si što nam znači vježbanje.

Baš razmišljam koliko mi je dugo trebalo da uopće krenem vježbati, jer godinama sam slušala – “ti to ne možeš, ti si invalid, samo si još možeš nešto pogoršati”. I tako su prošle godine, a ja sam bivala sve nezadovoljnija, nisam radila, imala sam osjećaj manje vrijednosti… I tako sam odlučila, jer nisam više mogla ništa izgubiti, da krenem i probam. A kada sam došla, prvo sam čula tvoj umirujući glas, pa onda vidjela te oduševljene žene, mlade,starije, pa tvoji savjeti da slušamo svoje tijelo, osluškujemo… Tvoja posvećenost svakom pojedincu, svakome od nas posvetiš pažnju, ukažeš na greške, pohvališ… Toliko voliš to što radiš. Bilo me je strah, nije mi bilo lako ispočetka, sve me boljelo, mislila sam odustati, ali… bila mi je to jedna vrsta terapije, i psihička i fizička. U početku se nisam uopće mogla koncentrirati i opustiti, ali evo, osjećam da sam napredovala i zahvalna sam i sebi da sam uopće krenila, a najviše tebi što toliko voliš to što radiš da na nas preneseš svoje zadovoljstvo i ispuniš nas nekom pozitivom, brineš o nama.

Hvala ti na tome. Pusa:)